Portokalopita - kolač koji upija sunce

Postoje deserti koji se prave da impresioniraju. I postoje deserti koji se prave da zamirišu cijelu kuću i natjeraju te da stojiš pored pećnice kao da čekaš neku dobru vijest. Portokalopita spada u ovu drugu kategoriju. Ovo je kolač koji ne glumi složenost, ali je ima u pozadini kao netko tko izgleda opušteno, a zapravo zna točno što radi.

Sastojci

Za sirup: 700 g šećera 500 ml vode 300 g soka od naranče

Za kolač: 450 g kora za pitu 2 naranče korica od 3 naranče 250 g šećera 250 ml ulja 250 ml mlijeka 3 jaja 1 žličica praška za pecivo 1 žličica sode bikarbone 2 mahune vanilije

Za posluživanje: sladoled od vanilije listovi mente

Sirup koji sve odlučuje

U lonac ide 700 g šećera, 500 g vode i 300 g soka od naranče. To je ta kombinacija koja se na papiru čini jednostavno, ali u stvarnosti kuhinja odmah počne mirisati kao ljeto koje se vratilo bez najave.

Sve se lagano kuha dok se šećer ne otopi i ne pretvori u gustu, zlatnu tekućinu koja će kasnije odlučiti sudbinu cijelog kolača. Sirup se onda ostavi da se ohladi. Važno je da se ohladi. Topli sirup i vrući kolač se ne slažu jer to je jedan od onih odnosa koji uvijek završe kaotično.

Kolač od naranče i kora za pitu

Prvo se uzme 450 g kora za pitu. Svaki list se posebno zgužva i rasporedi na tepsiju, bez previše reda ili pažnje. Zatim se stavi u pećnicu na 50 °C oko sat vremena da se osuše, pa se kasnije lako usitne u mrvice, skoro kao prah koji će kasnije upiti sve što dolazi.

U drugoj zdjeli kreće prava narančasta priča.

Dvije naranče se kuhaju u vodi oko sat vremena, dok ne omekšaju i izgube onu početnu ozbiljnost. Nakon toga se prepolove, lagano iscijede od viška soka i sve se zajedno izblendira u gustu, mirisnu smjesu koja nosi cijelu osnovu kolača.

Od druge dvije naranče koristi se samo kora, fino naribana, kao onaj intenzivni mirisni potpis koji sve podigne na višu razinu.

Zatim se dodaje 250 g šećera, 250 ml ulja, 250 ml mlijeka, sve u istom ritmu kao da recept već ima svoj red i ne objašnjava ga nikome.

Ubacuju se i 3 jaja, 1 žličica praška za pecivo, 1 žličica sode bikarbone i dvije mahune vanilije koje sve zajedno zaokružuju u toplu, narančastu smjesu koja već na ovom koraku miriše kao gotov desert.

Na kraju u smjesu ide i usitnjene kore za pitu. One upiju sve tekućinu, miris, naranču i neku čudnu ozbiljnost koja se pojavi kad desert počne ličiti na nešto što će se sutra tražiti opet.

Pećnica kao test strpljenja

Sve se prebaci u tepsiju ili kalup prethodno nauljen i pobrašnjen, pa se sve peče 40-50 min na 160 °C dok ne dobije onu zlatnu boju koja izgleda kao da je netko upalio kasno poslijepodnevno sunce u pećnici.

Nema žurbe. Ovaj kolač se ne otvara prerano.

Sirup i finale

Kad se kolač izvadi iz pećnice, dolazi trenutak koji odlučuje sve hladan sirup ide preko vrućeg kolača. Polako, bez žurbe. Kao da ga vraćaš u ravnotežu nakon svega što je prošao.

Kolač ga upija kao da je cijelo vrijeme čekao taj trenutak i glumio da mu nije bitan.

Kako se servira

Najbolje ide uz kuglu sladoleda i koji listić mente. Ili uz žlicu ušećerenih naranči. Ili jednostavno sam, jer već ima dovoljno karaktera da ne traži pratnju.

I to je portokalopita kolač koji miriše na naranču, ali zapravo miriše na odluku da se napravi nešto jednostavno i dobro bez previše filozofije.