Neće nas ubiti prljavština, ali hoće nebriga

Ljudi se ponekad neukusno šale kada kažu: Ima metlu umjesto ruke i nosi krpu umjesto kravate?

Ima tu u našem društvu neka čudna sramota oko čišćenja. Kao da je to nešto nisko, nešto što radiš “kad moraš” ili kad te život natjera uza zid. A zapravo – čistoća nije pitanje profesije. Čistoća je pitanje poštovanja.

Poštovanja prema prostoru, prema sebi, prema ljudima s kojima živiš ili radiš.Neće nas ubiti prašina pod kaučem. Ali hoće ta neka opća nebriga koja polako nagriza svakodnevicu. I stan. I odnose. I glavu.

Zanimljivo je koliko ljudi imaju otpor prema angažiranju servisa za čišćenje. Jedan poznanik mi je, sav postiđen, rekao:

– “Znaš, nisam ja lijen, stvarno nisam.”– “Ma naravno da nisi,” kažem mu. “Lijen čovjek ne bi ni razmišljao o čišćenju.”– “Ali znaš, mama bi me ubila da zna da plaćam nekoga da mi čisti stan.”– “Reci joj da ne plaćaš čišćenje, nego mentalnu higijenu.”

Jer to i je to – čišćenje prostora često je zapravo čišćenje glave. Čovjek diše lakše kad mu stvari ne skaču s ormara. Kad pod ne škripi. Kad zna da je netko došao, pobrinuo se, i otišao ne ostavljajući ništa osim reda.

Nema ništa sramotno u traženju pomoći. Ni u tome da priznaš da ti je dosta. Da ti se ne da. Da želiš posvetiti vrijeme sebi, obitelji, odmoru – a ne mrlji od kave ispod stola.

Zato i kažem: neće nas ubiti prljavština. Ali nebriga – hoće. Domaćin nije tu da sudi. Nego da pomogne. I da, po mogućnosti, donese i malo reda tamo gdje ga već dugo nije bilo.