Knjiga koju ne čitaš očima, nego plućima

Do ove knjige nisam došao u knjižari, nego na ulici. Hodam, prolazim kraj dvoje ljudi i čujem kako jedan kaže drugom – „Uzeo sam Kradljivicu knjiga, fenomenalna je.“ I ja, naravno, odmah na telefon, pa tko da propusti knjigu koju ljudi hvale usred šetnje.

Priča nas vodi u Njemačku u vrijeme kad bi i zidovi da su mogli plakali. Pratimo Liesel Meminger, djevojčicu koja s majkom putuje vlakom i koja na tom istom vlaku gubi brata – umire joj doslovno pred očima. Majka je zatim ostavlja kod posvojitelja i nestaje iz priče, a Liesel ostaje sa svojom tugom i prvom knjigom koju je ukrala – Priručnik za grobare. To je početak njene ljubavi prema knjigama, i krađi istih.

Narator cijele priče je Smrt – da, baš Smrt, i to ne ona mračna i strašna, nego Smrt koja ima smisla za humor i filozofiju. Smrt koja, usput, ima najviše posla u tim godinama, pa nam sve pripovijeda sa sjetom, ironijom i čak nježnošću. Na trenutke je čak i smiješna, što zvuči pogrešno, ali zapravo je toplo i ljudski.

U knjizi ima scena koje te tresnu ravno u grudi – djeca koja se skrivaju u podrumima dok bombe padaju, Max – židovski mladić kojeg skrivaju u kući, prijateljstva koja su teža i čvršća od betona. I da, ima i onih laganih trenutaka kad se smiješ Rudiu i njegovim pokušajima da poljubi Liesel, ili kad ukradu jabuke pa ih pojedu do boli u stomaku.

To nije knjiga koju čitaš samo očima, nego i želucem i plućima. Osjetiš strah, glad, miris prašine i zvuk bombi, ali i toplinu posvojitelja Hansa i njegovu harmoniku koja u najgorim trenucima svira nadu.

Knjiga je teška, ali nekako na kraju izađeš iz nje zahvalan. Zahvalan što imaš prozor, mir, knjige na polici i da ti Smrt još nije pokucala na vrata – osim da ti ispriča priču.