Nije sve što izgleda kao nered – nered

Neki dan bili smo u domu jedne ugledne zagrebačke obitelji. Redovan posao, ništa neobično, osim što su nam rekli da imaju dijete s autizmom pa da budemo nježni s njegovim stvarima. To uvijek shvatimo ozbiljno, jer dom nije samo kvadratura i inventar – dom je emocija!

Ispod njegovog kreveta pronašli smo nekoliko plišanaca. Prekriveni prašinom, kao da su tamo davno zaboravljeni, a ne namjerno sklonjeni. U nekoj drugoj situaciji možda bi netko pomislio – ma ovo ide u smeće, nered je. Mi smo ih očistili, nježno otresli prašinu i vratili ih na isto mjesto, poredali uredno, kao da opet imaju neku svrhu. I doista imaju, čuvaju ogromno plišano srce.

Kad je mama to vidjela, nasmijala se i rekla nešto što mi je ostalo u uhu: Nisu oni zaboravljeni ni bačeni, samo su na sigurnom mjestu. I tu mi je kliknulo – možda pola onoga što mi u životu doživimo kao nered nije zapravo nered, nego nešto što čeka da ga ponovno vidimo. Neke uspomene, odnosi, čak i predmeti – sve to samo skuplja prašinu dok mi jurimo okolo i bavimo se “važnijim stvarima”.

Psiholozi bi rekli da djeca s autizmom često stvarima daju posebnu važnost i raspored koji odraslima možda izgleda kaotično, ali njima daje osjećaj sigurnosti. I to je lekcija za sve nas – nered nije uvijek prijetnja našem redu, ponekad je način da netko drugi drži svoj svijet na okupu.

Etika čišćenja, iako zvuči pretenciozno, zaista postoji. To nije samo brisanje prašine i ribanje podova, nego i odluka što dirati, što pomaknuti, a što poštovati.

Možda upravo tamo gdje mi vidimo kaos, postoji nečiji poredak, i naš je zadatak da ga očuvamo, samo mu vratimo sjaj.

Kad smo taj stan napustili, osjetio sam neku mirnu zahvalnost. Kao da smo taj dan napravili više od čišćenja – kao da smo nešto malo i popravili.

Zaključak? Možda sve što vam danas izgleda zaboravljeno i nevažno samo čeka da ga opet pogledate, očistite i vratite na mjesto. Možda ni u vašem domu nije sve što izgleda kao nered – nered.